Poštovani prijatelji kajkavskih popevki,

Festival kajkavske popevke, koji se od 2001. godine održava pod nazivom Svečanosti kajkavskih popevki, obilježava ove godine veliki jubilej – 40 godina neprekinuta djelovanja na promociji novih kajkavskih popevki.

Kada se ujesen 1965. godine u Zagrebu okupilo nekoliko entuzijasta, zaljubljenika u kajkavsku popevku, sa željom za osnivanjem glazbene manifestacije koja će poticati pjesnike i skladatelje na stvaranje novih koncertnih i zabavnih kajkavskih popevki, nije se moglo predvidjeti kako će njihova ideja rezultirati četrdesetgodišnjim djelovanjem manifestacije kojoj je nadjenut naziv Festival kajkavske popevke.

Pjesnik Drago Britvić i tadašnji predsjednik Općinske skupštine Krapine, Mijo Pavić, okupili su nekoliko suradnika, među kojima su bili prof. Vlado Seljan, prof. Stjepan Mihaljinec, Milivoj Kujundžić, Božidar Sinković i Krapinčani Antun Kozina, Božo Težački i Jaroslav Turaček, i pokrenuli glazbeno događanje koje će nastaviti njegovati tradiciju pjevane i govorene riječi krajeva u kojima se govori kajkavski.

Do osnivanja festivala u Krapini tradicija kajkavske popevke zasnivala se na brojčano skromnom opusu Vlahe Paljetka, Đure Prejca, Rudolfa Taclika i Rudolfa Rajtera, koji su uglazbljivali stihove Dragutina Domjanića, Ivana Šmalca, a katkada su i sami pisali stihove za svoje skladbe.

Početkom šezdesetih godina na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe izvedene su skladbe Pere Gotovca "Mesec, seno i noć" (1963. godine,stihovi Drage Britvića) i "Na vanjkušeku glava" (1964. godine,stihovi Waltera Neugebauera) te "Zadnji fijaker " (1963. godine, glazba Stjepana Mihaljinca ,stihovi Drage Britvića). Te su skladbe bile svojevrsna najava ostvarivanja ideje o pokretanju "kajkavskoga " festivala.

U rujnu 1966. godine (23., 24. i 25. rujna) održan je prvi FESTIVAL KAJKAVSKE POPEVKE čiji je direktor bio Drago Britvić, a o programskom oblikovanju skrbili su prof. Vlado Seljan i prof. Stjepan Mihaljinec. Nakon nekoliko godina Drago Britvić i Vlado Seljan odlučili su više se posvetiti autorskome sudjelovanju te je od tada do danas umjetnički direktor Stjepan Mihaljinec.

Već od prvoga festivala počela se ostvarivati osnovna ideja njegovih začetnika. Pjesnici i skladatelji , potaknuti mogućnošću prezentiranja svojih djela, počeli su stvarati nove koncertne i zabavne kajkavske popevke. Tijekom godina mnoge od tih skladbi postale su sastavnim dijelom koncertnoga repertoara vokalnih solista ozbiljne i zabavne glazbe, a mnoge se pjevaju gotovo kao narodne pjesme o najrazličitijim prigodama u kojima kajkavci žele zapjevati svoju popevku.

Festival kajkavske popevke pružio je mogućnost mnogim uglednim hrvatskim pjesnicima i skladateljima javnosti predstaviti svoja nova ostvarenja. Njihovim su tragom krenule desetine mladih autora stihova i glazbe koji su u proteklih 40 godina, uz pomoć najistaknutijih vokalnih solista i ansambala koncertne i zabavne glazbe, podarili baštini te umjetničke vrste 1258 novih koncertnih i zabavnih popevki.
Iz godine u godinu na festivalskoj pozornici u Krapini pojavljivala su se nova autorska i izvođačka imena. Valja naglasiti kako su uz najistaknutije vokalne soliste mnogi mladi skladatelji i pjevači svoja prva profesionalna iskustva stjecali upravo na Festivalu kajkavske popevke.

Osnivanje i kontinuirano djelovanje Festivala kajkavske popevke potaklo je cijeli niz glazbenih i poetskih događanja te dalo snažan poticaj razvoju amaterizma na kajkavskome govornome području.

Zahvaljujem svima koji su u proteklih četrdeset godina autorski, izvođački i organizacijski pridonijeli promicanju kajkavske kulture. Svojim su trudom omogućili da Festival, odnosno Svečanosti kajkavskih popevki , steknu i održe ugled značajnoga glazbenoga događanja u Hrvatskoj.

Stjepan Mihaljinec, umjetnički direktor Festivala kajkavske popevke i Svečanosti kajkavskih popevki